16.12.2014. - Prošlost, sadašnjost i budućnost mirovinskoga sustava u RH

Nazad

Prošlost, sadašnjost i budućnost mirovinskoga sustava u RH
Analitičari Raiffeisenbank Austria d.d. (RBA) pripremili su posebnu publikaciju koja obrađuje mirovinsku reformu u RH, mirovinski sustav te mirovinske fondove.

Razdoblje “zlatnoga doba” socijalne države u cijeloj Europi posljednjih desetljeća uvelike je promijenjeno. Starenje populacije u demografskom smislu uzrokuje promjene koje dugoročno ugrožavaju mirovinske sustave. Problem njihove održivosti dodatno je potencirala svjetska financijska kriza započeta 2007. godine u SAD-u, a nastavila se kroz gospodarsku i fiskalnu krizu u Europi, što je naposljetku imalo snažan utjecaj na socijalni standard stanovništva. Slično kao i u mnogim drugim europskim zemljama, tijekom posljednja tri desetljeća Hrvatska se suočava sa sve težim stanjem u javnom mirovinskom sustavu koji je načelno određen s tri ključna čimbenika: demografskim i gospodarskim kretanjima (ponajprije na tržištu rada) te kretanjima u području zakonske regulative.

Mirovinska reforma iz 2002. godine zamišljena je kao (re)distribucija odgovornosti za isplate budućih mirovina uz istovremeno osvještavanje individualnoga pristupa prema problematici rizika koje nosi treća životna dob. Osim uvođenja II. i III. stupa koji su postavljeni kako bi zadovoljili ciljeve mirovinske reforme, tijekom niza godina svjedoci smo djelomičnih intervencija u mirovinski sustav od kojih su neke nedvojbeno predstavljale korak unatrag u odnosu na inicijalno postavljenu mirovinsku reformu. Intervencije u mirovinski sustav i u drugim državama došle su do izražaja tijekom godina krize. Naime, razmjerno teška situacija u javnim financijama navela je nekolicinu država da zaustave mirovinsku reformu (kroz zaustavljanje povećanja uplata u II. stup obveznoga mirovinskog osiguranja), smanje izdvajanja u II. stup ili čak napuste sustave obvezne kapitalizirane štednje povratkom na model međugeneracijske solidarnosti. S druge strane svjedoci smo da su se baltičke države nakon iskorištene izdašne pomoći svojih mirovinskih fondova opredijelile se za nastavak mirovinske reforme.

Štoviše neke od njih poput Estonije povećale su izdvajanja u II. stup. Dakle, na primjeru drugih država vidimo da ishoda ima mnoga. Međutim, treba istaknuti da država ne može i nije diskrecijskom odlukom sredstva prebacila iz II. u I. stup jer se radi o individualnim kapitaliziranim računima građana koji predstavljaju Ustavom zajamčeno vlasništvo. U pravilu se radi o dobrovoljnoj odluci svakoga pojedinca koja je u tom slučaju motivirana različitim mjerama/porukama kreatora ekonomske politike. Za razliku od obveznih stupova (I. i II). dobrovoljni stup nije podložan takvim “kreativnim rješenjima” kreatora ekonomske politike. Sredstva III. mirovinskog stupa ni u kom slučaju ne mogu se koristiti za bilo koju drugu svrhu osim isplate mirovine članova koji su dobrovoljno izdvajali sredstva, a svrha dobrovoljne mirovinske štednje ostaje osiguranje trajne i socijalne sigurnosti njenih članova u starijoj životnoj dobi.

Dugoročno zadržavanje statusa quo značilo bi odustajanje od započete mirovinske reforme koja je primarno trebala uspostaviti ravnotežu između primjerenih mirovina i financijske održivosti cjelokupnoga mirovinskog sustava. Svjedoci smo neodrživoga stanja u sustavu javnih financija u kojem se kumulirani proračunski deficiti pretvaraju u zabrinjavajuću dinamiku porasta javnoga duga. Pod utjecajem vanjskih pritisaka u smjeru snažnije fiskalne konsolidacije koja se zahtijeva u sklopu EDP procedure, Hrvatska se netom odlučila na jednokratne mjere smanjenja tekućega mirovinskog deficita prebacivanjem kapitaliziranih sredstava iz II. mirovinskog stupa (za dio osiguranika s beneficiranim radnim stažem) u državni proračun. Značajni fiskalni učinak jednokratno je postignut. Za iznos tih sredstava država se nije morala zadužiti ili financirati dio mirovina nenamjenskim poreznim prihodima. Kako je planirano, to će se dogoditi još jednom i u 2015. godini. Zatim slijede izbori i nova obećanja. Ovog puta bi se trebala posebno odnositi na glasače buduće umirovljenike.

Podjela tereta osiguranja adekvatnih mirovina između državnog proračuna i samih osiguranika je opcija koja dugoročno ima najviše izgleda za uspjeh. Pokrivanje rastućih tekućih fiskalnih deficita potrebno je realizirati putem cijeloga spektra poznatih konsolidacijskih mjera kako bismo budućim generacijama olakšali financiranje iznimno velikoga broja umirovljenika koji se prema svim projekcijama nedvojbeno prikazuju u daljnjem porastu što će dodatno pogoršati već sada neprikladan omjer s brojem osiguranika. Stoga jačanje individualne štednje u II. i III. mirovinskom stupu treba biti izbor koji nadilazi kratak okvir tek jednoga političkog mandata.

Publikacija Prošlost, sadašnjost i budućnost mirovinskoga sustava u RH